субота, 5. март 2011.

Jesmo li deca ili ljudi

          U našim životima smenjuju se trenuci radosti, tuge i bola. Često pomislimo da bi život bio idealan kad bi sve bilo onako kako bismo mi želeli. Od rođenja maštamo o nekoj svetloj budućnosti.
         Nekada smo spavali sa medom, a mrzeli da idemo u vrtić i budimo se rano. Jeli smo slatkiše dok nas ne zaboli stomak, Sakrivali se ispod stola, jorgana, u ormaru od mame i tate. Istrčavali napolje i po ceo dan bili sa klincima iz ulice. Igrali smo žmurke, jurke, padali i grebali kolena. Plakali. Smejali se. Bili smo srećni i imali sa kim to dadelimo. Još uvek nismo znali šta je ljubomora, a šta mržnja. Zao si bio jedino ako se smeješ kad neko padne. A uveče smo gledali crtane filmove. Posle odemo u sobu, mama dođe ugasi svetlo i ušuška nas. Kada nas zagrli kako samo ona ume. Jako i nežno. I kad nas poljubi za laku noć mi počnemo da maštamo. Želimo da odrastemo. I mislimo da će tada biti bolje. Zanimljivije. I eto sad. Ovo je to. Ovo smo jedva čekali čitavo detinjstvo. Biti odrastao ne znači život bez obaveza, patnje, tuge, ponekad sreće i radosti. Odrastao čovek zna da je bezbrižnije i lepše detinjstvo.
          Bili su to lepi dani ali, tada smo bili mali. Zato deco!, ne žurite da odrastete i uživajte u srećnom i lepom detinjstvu.

Нема коментара:

Постави коментар