субота, 5. март 2011.

Lepota je vidljiva, ali nedostižna i nezadrživa

          Lepota je kao savršenstvo, nešto za čime svi težimo. Lepota je tajna koja  nas opčinjava i privlači iznova. A mi, obični ljudi, kao da smo stvoreni da tragamo za lepotom.
          Putevi do lepote su veoma čudni i često neprohodni, a svaki koji pređemo je drugačiji od prethodnog. Naša najveća greška je što uporno pokušavamo da dođemo do lepote jer to zasigurno nećemo uspeti. Lepota nije daleko što mnogi misle. Ona je tu, krije se duboko u nama i čeka da je neko zasluži i shvati. Jer samo tada će razumeti tajnu koju lepota krije i samo tada će moći da zadrži i oseti u potpunosti tu neprolaznu lepotu. Načini shvatanje lepote su različiti, ali svi prihvatljivi i traženi. Od lepih prizora, lepih ljudi, bića, detalja pa sve do lepote koju ne vidimo, već osetimo. Osnovna i jedina razlika u lepoti je njena tajnost i samim tim postoje dve lepote- prolazna i trajna. Trajna lepota ja prava lepota. Savršenstvo. Ne vidimo je očima, ali je osetimo srcem. Vrlo je teško spoznati je i dosegnuti do nje. Krije se u ljudima, slikama, notama, knjigama, prirodi, zvezdama, Suncu... Ova vrsta lepote hrani se bezuslovnom ljubavlju koju mi gajimo prema njoj. Najveća lepota koju svi posedujemo je život-od njega sve polazi. Često je podcenjen ali veoma poštovan. Život je jedina lepota koja je vidjiva i dostižna, ali ne i dugovečna. Dugovečno je ono što ostaje za nama, lepota koju mi ostavljamo i prenosimo na druge.
          Lepota inspiriše, širi se svakim danom postaje veća i veličanstvenija, posebnija i vrednija. 

Poezija je izrojila sazvežđe od devet Jugovića

          Poezija o Kosovu i herojima srpskog roda braći devet Jugovića, pisana je kao srpska kletva i zakletva. Ona jei poziv za odbranu srpske vere i osudu Brankovića, i njegove izdaje. Kosovska poezija je izrojila sazvežđe od devet Jugovića.
          Veliko stradanje srpstva na Kosovu, spašeno je od zaborava i sačuvano u pesmama. Kosovo je trajalo šest vekova i urezalo se u srce svakog Srbina. Stari Jug-Bogdan i njegovi sinovi devet Jugovića, pominjani su kroz istoriju i vekove kao najhrabriji ratnici. U pamćenje su ušli preko poezije pisane u knjigama i opevane na guslama. Guslari su u narod prenosili hrabrost i najveću legendu utkanu u sazvežđe o Jugovićima. Najčešće su pominjani braća Vojin i Boško Jugović. Boška opevaju i pamte kao nosioca krstatog barjaka. Vojin Jugović je nosio crvene jedeke. Njih je sestra, carica Milica, da bar jedan ostane kao zakletva i zaštita. Koliko je njihova hrabrost, istrajnost, plemenitost i vera bila jaka. Znajući da će na Kosovu izginuti i ostaviti svoje živote, nijedan od njih nije hteo da ostane. Po njima se meri: hrabrost, odlučnost i vera u bolji život i slobodu. Njihova majka je opevana kao hrabra i ponosita žena. Ali toliki gubitak ni njeno hrabro srce nije moglo da podnese.
          Sve što je izgubljeno u boju na Kosovu, spašeno je u pesmama o njemu, Sve što su kasnije generacije radile, radile su s mišlju o Kosovu. Poezija koja je izrojila sazvežđe od devet Jugovića zaslužuje da traje vekovima i prenosi se novim generacijama.

Jesmo li deca ili ljudi

          U našim životima smenjuju se trenuci radosti, tuge i bola. Često pomislimo da bi život bio idealan kad bi sve bilo onako kako bismo mi želeli. Od rođenja maštamo o nekoj svetloj budućnosti.
         Nekada smo spavali sa medom, a mrzeli da idemo u vrtić i budimo se rano. Jeli smo slatkiše dok nas ne zaboli stomak, Sakrivali se ispod stola, jorgana, u ormaru od mame i tate. Istrčavali napolje i po ceo dan bili sa klincima iz ulice. Igrali smo žmurke, jurke, padali i grebali kolena. Plakali. Smejali se. Bili smo srećni i imali sa kim to dadelimo. Još uvek nismo znali šta je ljubomora, a šta mržnja. Zao si bio jedino ako se smeješ kad neko padne. A uveče smo gledali crtane filmove. Posle odemo u sobu, mama dođe ugasi svetlo i ušuška nas. Kada nas zagrli kako samo ona ume. Jako i nežno. I kad nas poljubi za laku noć mi počnemo da maštamo. Želimo da odrastemo. I mislimo da će tada biti bolje. Zanimljivije. I eto sad. Ovo je to. Ovo smo jedva čekali čitavo detinjstvo. Biti odrastao ne znači život bez obaveza, patnje, tuge, ponekad sreće i radosti. Odrastao čovek zna da je bezbrižnije i lepše detinjstvo.
          Bili su to lepi dani ali, tada smo bili mali. Zato deco!, ne žurite da odrastete i uživajte u srećnom i lepom detinjstvu.